petak, 11.05.2012.
KLJUCEVI I KLJUC ZA ZAMAGLJEN POGLED
Postoji narod koji vec stotinama godina nosi kljuceve kuca koje su napustili.
Stotine godina su prosle otkako su moji pretci Ivanica i Ivan napustili jedan kraj i naselili se u drugi. Pretpostavljam da u toj selidbi nisu nosili kljuceve, da ih nisu niti imali.
Stotinama godina kasnije se moja obitelj selila. Bez moga oca, on je ostao tamo, tek godinama kasnije dostojno pokopan. Moja majka je ponijela kljuc kuce i cuva ga. Nema vise tih vrata, kuca ne slici onoj iz tog doba i nicim vise nije moja. No, kljuc cu vjerojatno uramiti i drzati na zidu pored lista platane iz parka po kojem sam setao s Janjom, a ona ga je sacuvala i uramila. Vjerojatno vise nema ni platana, ni parka.
U pripremama smo za maturalnu vecer moje kceri. Apsolutnu nezainteresiranost za takve stvari je polako zamijenjivao osjecaj "mora se", pa "treba"...
Prolazimo trgovine u potrazi za savrsenom haljinom. Poceli smo tako sto je ona gledala haljine, a ja sportske stvari, musku odjecu... Onda je otkrila da ne postoji haljina za nju, pa smo trazili skupa i pronasli savrsenu haljinu za najljepsu djevojku na svijetu. Za nekoliko dana smo trazili cipele istim sistemom, najobicnije, moraju biti samo takve, takve i takve i takve... I nigdje tih najobicnijih cipela, pa smo opet krenuli skupa i nasli ih u prvoj trgovini. Moji nespretni savjeti o cipelama i haljinama (i novci koje sam cuvao za jednu posebnu utrku, ali eto, ni ove godine...) su pomogli i dok sam se divio kad je isprobavala kupljeno, sjetili smo se da treba nesto u sto ce staviti novcanik, mobite...
Cuvam Janjine torbe i sjetih se jedne male crne, skoro da ju nije stigla koristiti. Nasao sam ju, a unutra kljucevi koje smo jos skupa trazili davno...
Zamagljenih ociju sam ponosno gledao tu mladu predivnu zenu u najljepsoj haljini i cipelama, s maminom malom crnom torbom i stezao izgubljene kljuceve u ruci...
utorak, 08.05.2012.
Crnohumorno za ljude u crnom
Razgleda starac osmrtnice u novinama, a unuk mu kaze:
"Sto je deda, opet si na fejsu"
Isprica kolega ovakav vic i pogleda u mene s nelagodom, prati hocu li se nasmijati, unezgodio se, zaboravio je da sam tu, ne zna jesu li mi smijesni vicevi u kojima se spominje smrt, umiranje...
Osmrtnice mi nisu smijesne, ali ovaj vic jeste.
Osmrtnice nisam ni primjecivao, prolazio sam pored njih kao pored zida. Sada ih pogledam u prolazu, snimim prezimena, godine... Ponekad ugledam nesto poznato. Postajem polako "deda iz vica". Kada umre netko od moje generacije, smatra se to prijevremenim, tragicnim i jos nije cesto da se moji prijatelji pojavljuju uokvireni crnim.
Najljepse se prepoznati u vicu i smijati se sebi. Sad sam negdje izmedu, gledam osmrtnice i smijesan mi je vic o djedu koji ih gleda.
Ne smeta mi kad se pricaju u mojoj nazocnosti crnohumorni vicevi, normalno, ako su smijesni. Najteze je ispricati nesto smijesno o stvarima koje nisu smijesne.
Polako postaje ovo "Sredovjecni" dio moga imena i nadam se da cete se svi lijepo crnohumorno nasmijati kada za pedeset i nesto godina procitate u novinama, na tom "fejsu" da je u stoiprvoj umro MD-Sredovjecni.
nedjelja, 06.05.2012.
NAJGORA KLETVA
Pričala mi kćer o studiji o balkanskim psovkama i kletvama i ja se sjetih psovki i kletvi koje sam čuo, rekao ili prešutio.
Ne kunem, rijetko psujem, uglavnom neutralno, one uobičajene stvari nikad i nikom. Sjetio sam se da sam nekad čitao da su neki ljudi, koji su zbog moždanog udara zaboravili govoriti, ipak psovali. Utvrđeno je da kod tih ljudi psovka dolazi iz dijela mozga iz kojega dolaze poštapalice, iz nesvjesnog dijela.
Kletve, unatoč ljutnji, dolaze iz svjesnog dijela. Preduge su i preosmišljene za afekt.
Ne kunem, rekoh, ali sjećam se nekih "dabogda..." koje nisam izrekao.
Kad nisam dobio posao u školi, zbog toga što sam doselio iz drugih krajeva, a nisu htjeli takvoga, mislio sam reći "dabogda znali kako je to odseliti se, ne svojom željom i ostaviti uspomene, prošlost i imati izbor živjeti tu daleko ili kao Hamlet sa ubojicom oca", ali nisam, ne želim to nikome.
Kad je sin dobivao jedinice zbog buljenja kroz prozor, a ja sam znao zašto bulji i svi su mogli znati zašto je te zime počeo buljiti kroz prozor, jer i ja sam doma buljio kroz prozor prema groblju, mogao sam reći "dabogda razumjeli djecu koja zato bulje kroz prozor", ali nisam, tako strašnu stvar ne bih mogao nikome poželjeti.
Kada sam čitao zajedljive komentare na moje postove, mogao sam odgovoriti "dabogda me razumjeli", ali nisam, tako nešto strašno ne želim nikome.
U Dubrovniku sam bio na ručku sa čovjekom s kojim sam sklapao posao onih poratnih godina, a s kojim sam se već bio i sprijateljio i on me odvede poslije ručka svojoj kući pred kojom je bio zapaljen čamac i kuća je bila pogođena granatom i već popravljena, ispriča mi sve o tome, a ja mu ispričah o svojoj kući i on reče kako se nikad ne treba žaliti, jer nikad ne znaš kome je gore od tebe...
Napisao sam puno toga ovdje, puno toga pročitao, otkrio puno tužnih priča, teških, shvatio da ljudi pate na stotine različitih načina... Mogu razumjeti one koji su proživjeli isto što i ja, a sa ostalima suosjećam, ali mogu li ih stvarno razumjeti? Razumijemo li samo ono što smo samo na svojoj koži osjetili?
Razmišljam o studiji o kletvama i o tome koja je kletva najstrašnija. Sjećam se svih strašnih koje sam čuo, onih koje su strašne za slušati, o prijevodima kletvi s jezika koje ne govorim, a puni su takvih kletvi, sjećam se onih iz vremena kletvi, kada se ratovalo kletvama i svih onih koje sam prešutio i shvatim da je najstrašnija kletva na svijetu:
"DABOGDA RAZUMIO SVE LJUDE NA SVIJETU"
subota, 28.04.2012.
SVAKA PRIČA MORA IMATI KRAJ
Svaka priča mora imati kraj. Zato ga sada pričam. Priče se pričaju da bi se ispričao kraj. Priče se pričaju da bi se pripovjedač prikazao u boljem svjetlu, objasnio sebe. Meni to ne treba, sve sam uradio zato što sam dobar i normalan čovjek. Sada samo želim kraj.
Kraj pričam tamo gdje je sve počelo. Tako i treba biti, krug se treba zatvoriti. Tu sam je prvi put poljubio, dodirnuo, nedaleko od mjesta gdje će se sve zatvoriti.
Kao i sve priče, započela je čarobno. Njoj dvadesetak, meni koja više. Kafić, razgovor, otkrivanje sličnog ukusa, pogledi... Sve je išlo kako treba. Šetnje po snijegu, držanje za ruke. Znam točno mjesto prvog poljupca. Često sam odlazio gledati ga, činilo mi se da su naše stope ostale utisnute na tom mjestu.
Onda mi je rekla da je u vezi. Dragi je na fakultetu i uskoro će doći i onda će raščistiti sve i biti sa mnom. Dolazi za nekoliko dana i reći će mu... Malo joj je nezgodno sada, viđaju nas ljudi, njegovi prijatelji, htjela bi mu ona reći... Izbjegavala me tih dana, onda me izbjegavala još dana i još i nije se javljala. Onda sam ih vidio u kafiću skupa. Zagrljene. Ništa mu nije rekla. Otišao sam u drugi. Sam. Naručio piće.
Stalno sam ga sanjao, mučio me je u snovima. bilo je dosta da se nasmije i ja bih se budio mokar, oznojen.
Rat je brzo dolazio do nas, prebrzo. Prijateljska druženja su se pretvorila u gledanje poprijeko, pa prepirke, pa smo se razdvojili. Obukli smo uniforme, objesili na sebe gomilu nekorisnih stvari koje su nam davale sigurnost i osjećaj da smo pravi ratnici i uzeli puške... Svakave uniforme, svakakve sitnice i svakakve puške.
Ona je otišla na sigurnije, ja sam je odvezao, zamolili su me njeni. Nismo riječi progovorili.
Zapovijedao sam jednim krajem, on drugim. Došao je do mene na neke dogovore. Nije ničim pokazivao da zna cijelu priču, ne znam je li je znao. Nisam pokazivao ni ja. Samo se nisam nasmijao nijednom, ali smijati sam se već odavno prestao. Nekoliko puta je dolazio do mene, iako je to bilo jako opasno. Zadnji put je zagrlio me. Povrijedilo me to, bilo je nešto slavljenja pobjede u tome. Otišao je po hranu nekakvu i higijenske potrepštine još, a ja sam otišao dalje uz njegov put.
Nije mi bilo teško pucati, pogoditi ga. Prebacio sam ga na zadnje sjedalo. Prednje je bilo krvavo, stavio sam deku na njega i odvezao auto do rijeke. I u rijeku. S polusrušenog mosta je bilo lako posstiti ga u vodu. Jedno vrijeme je plutao, a onda je potonuo.
Prestao sam ga sanjati, smirio sam se, nije me više mučio.
Pričalo se poslije da su ga ubili oni drugi, oni koji su ubili moje roditelje, ujake, stričeve...
Kada su ih otkopavala si poslije puno godina, očekivali su da će naći i njega...
Ja sam kraj rata dočekao u toplicama. Bio sam ranjen, rekli su mi da ću izgubiti nogu, ali ipak je još imam. Vučem je za sobom malo kao podsjetnik, ali neprimjetno skoro.
Nazvala me je, posjetila i predložila da odemo na kavu... Činilo mi se da mi udjeljuje malo pažnje kao dug. Prihvatio sam taj povrat duga. Poljubio sam je opet.
Prošle su godine, umrla je mlada, djeca su otišla, opet sam sam. Na kraju mogu reći da sam preživjeo miran i lijep život. Mučio me samo osjećaj da sam ja živ, a da je on pobijedio i to što priča nema kraj.
Poslao sam njegovima pismo sa opisom gdje je auto. Dobijali su puno takvih pisama, svjedoci, vidovnjaci, ljudi koji su tražili novce za informacije... I ovu su provjerili. Aauto je bio malo dalje nego sam rekao. I on je bio tamo.
Ovdje groblja nisu na brijegu, nego dolje, a ja sam sjedio na brijegu i gledao sprovod. Znao sam da me vide. Znao sam da sad svi znaju cijelu priču. Poštanski pečat, način na koji je pisano i sad me još vide tu... Znao sam da priča ide kraju kao što je normalno. On je mrtav odavno, ona je umrla, ni meni više nije mjesto tu.
Začuo sam poznat zvuk iza sebe. Zatvarač, metak u cijev. Nije mi se dalo okretati, gledao sam pred sebe i znao da sad i ova priča ima kraj.
Pucanj za kraj.
ponedjeljak, 16.04.2012.
8. dan: bijase to kad bijah bio
"Priznaju li ti ljudi da placu kad citaju tvoje price?"
Sinisa iz posta "Epilog"
7 dana sam svaki dan jedan post objavio. I jos ih imam neobjavljenih, neke za objaviti, neke za neobjaviti. Puno neispricanih prica.
Pitala me Slatkis neki dan neke stvari iz mog zivota i dok sam pricao vidjeh suzne oci i poceh pricati neke druge stvari...
Puno je onih koji me poznaju, a da ne znaju nista o tim stvarima, ne pricam ih. Ponekad zapisem. Sad sam pisao neke, ali ne sve, ne smije tuge biti vise nego rijeci koje ona oblikuje.
Ponekad ispricam slike koje sam vidio, a onda se u san vracale. Osjecam se tada kao starac iz imperfektnih i plusquam vremena. Osjecam se nekad da moja proslost odgovara pretproslim, a ne proslim vremenima. Kad se sjetim mrtva konja bez pola glave koji mi je pohodio san cesto i cinio da placem u snu, kao onda kad sam ga vidio, a nisam plakao za ljudima tada, osjecam se kao da sam iz nekih rovova prvoga rata prebacen u ovo doba i nekim svojim potomcima pricam o dogadajima iz nekih davnih, cudnih vremena. A plusquam vremena su bila nedavno. I onda su i sretna vremena postala teskim.
Ne pricam te price, samo ih ovdje nekad pisem, ne sve.
Moja sestricna, oduvijek sijeda, barem je ja tako pamtim, kaze: nije ti brada vise samo crna, oboje smo sijedi. Odem s namjerom skratiti bradu, a onda kazem: pa sto!
Zamisljam se dugobradog sijedog sa unucima na koljenu i nekako mi moje imperfektne i plusquam price ne pasu. Moram se sjetiti drugih prica u kojima "bijase to kad bijah bio" sretan, ne pricati ih imperfektno nego perfektno i uciti unuke da ima tuge, ali da je bilo srece.
Vama pricam svoje tuzne price, ali vi znate da je bilo srece i odrasli ste i znate da ne zavrsavaju sve price sretno.
nedjelja, 15.04.2012.
LIST ZELEN SAD JE ŽUT
Ponekad poluslušajuci radio, onako kako se polusluša na poslu ili u autu ili radeći nešto, čujem pjesmu koja privuče pažnju. Nisu to pjesme kojih bih se sjetio kada bih pobrajao omiljene pjesme, nisu one koje su najdraže, to su pjesme s pričom.
Postoje pjesme kojima je poseban značaj dala dodatna priča autora o tome kako su nastale te pjesme. Postoje i one kojima je poseban značaj dala priča koja se meni isplela oko te pjesme.
Zasvira tako neka pjesma na radiju i izvrti se priča u glavi. Proveo sam dobar dio života u krajevima u kojima postoji nekakav glazbeni mazohizam, poslije nekoliko pića se traži od svirača, na džuboksu, prasnjavim pločama bas ona pjesma koja ce pokrenuti takve osjećaje, od kojih ce se javiti suza u oku i lagan osmijeh, jer podsjeća i na lijepo vrijeme i na to da ga više nema istovremeno.
Ušlo je nešto od takvih navika u mene, pa i ja zastanem s poslom, zaustavim auto, pojačam lagano, samo malo, tek toliko da se čuje svaka riječ i nota...
Ima tu svakakvih pjesama, različitih, različitih uspomena...
"Famous blue Raincoat" me podsjeća na studentske dane, kada sam hodao u svom plavom kišnom mantilu s knjigama pod rukom od faksa do birca i drugoga birca i onda jednom čuo pjesmu...
O nekim sam pjesmama pisao i pričama vezanima uz njih. Pisao sam o tome kako Sinatra pjeva "Fly me to the Moon" u Janji dragom filmu "Once around", sjetio sam se drugih pjesama koje su me okrznule...
Nisam pisao o tome kako smo tada trogodisnji Marko i ja nadlasavali našu VW bubu dernjavom "...sve je super, sve je za pet, kad si muško i voliš nogomet..." Danas smo jedan skoro odrasli muskarac i jedan sredovječni i volimo trčanje i triatlon, ali ja se i dalje zaderem povremeno po kuci "sve je super..."
Prvi film koji smo Janja i ja gledali je bio "Ruka koja njiše kolijevku", a drugi "Mambo Kings". Ponekad čujem pjesmu iz filma i sjetim se odlaska u kino prije dvadeset godina...
Sjećam se svih pjesama koje je u pojedinim razdobljima rado slusala, CD-a koji bi se vrtili u autu...
Ima jedna za koju sam se uvijek zezao da je moja i Sarina. Janja je govorila da je to njena i Sarina, da je zaslužila porođajnim mukama da to bude njihova. Zapamtila je da je u trenutcima kada se rađala Sarah na radiju svirala jedna od tada novih verzija "Prolazi sve".
Ponekad čujem kada zasvira "...prolazi sve...al' nasa ljubav to ne, nikad nece proć'..."
Sada znam, to je naša pjesma, pjesma nas četvero.
subota, 14.04.2012.
Slušam na radiju da nekakvi Ameri kažu kako polovica brakova neće docekati dvadesetu godišnjicu.
Čujem danas da se trećina brakova u Hrvatskoj raspadne.
Prije skoro dvadeset godina smo se Janja i ja uselili u vlažnu dvorišnu kućicu, naše prvo podstanarstvo. Iz zidova se brzo pocela cijediti voda, a onda rasti gljive. Sve su nam stvari smrdjele na vlagu (ja sam tek kupovao odjeću, jer sam imao samo maskirnu odoru), nisu pomagali osvježivači, sprejevi, mirisni sapunčići. Poslije smo se selili, mijenjali podstanarske stanove...
U prvom smo stanu imali dva tanjura i dva pribora za jelo. Kada bi netko došao, jeli bismo na smjenu. Kad smo skupili prve komplete, pitali smo se što sa ovim rasparenim stvarima. "Čuvat cemo to za vikendicu", šalili smo se.
Vikendicu nismo nikad imali, ali smo kupili svoj stan, pravi, u kome Sarah i Marko imaju svoje sobe, a mi smo napokon nismo spavali na krevetu na rasklapanje u dnevnom boravku. I bili smo nekoliko godina tu i bilo nam je "taman" .
Vec nam je godinama bilo taman. Naučili smo to. Bilo je boljih i lošijih dana dok to nismo načcili, ali onda su bili samo dobri i bolji.
Siguran sam da bismo ove godine slavili dvadeset godina zajednička zivota, a nagodinu i dvadeset zvaničnih godina braka.
Slušam na radiju, objašnjavaju Amerikanci zašto se raspadaju brakovi mladih parova i zasto ne potraju do dvadesete godišnjice.
Ja znam jedini razlog zasto mi nismo dočekali dvadesetu godišnjicu.
petak, 13.04.2012.
EPILOG
„Dobar dan, vi ste gospodin Siniša?“
„Da, izvolite, čast nam je što ste tu. Sve je spremno za potpisivanje albuma!“
„Htio bih Vas prije pitati nešto o knjizi koju ste objavili u Vašoj prodavaonici ploča. Čuo sam da sam lik jedne od priča, možete li mi reći nešto o tome?“
„Da, gospodine Cohen!“
Priču je pisao Sredovječni, pokušat ću Vam je prevesti:
KAO VOŽNJA AUTOM PORED GROBLJA
Ženu iz CD shopa sam morao ubiti. Nitko ne razumije kako je to kad si sam.
Godinama sam bio ljut na glazbu. Shvatio sam poruke koje mi je htjela prenijeti, ali kasno. Mrzim rebuse, zagonetke, mogla mi je to i jasnije reći.
Moj je otac gasio radio u autu ili sasvim ga stišavao kada bismo prolazili pored groblja na kojima smo imali sahranjenog nekoga od obitelji. Tako je, valjda, odricanjem od glazbe, izražavao sjećanje na njih i žalost za njima. Otac je ubijen u ratu, nema ga više, a ja nisam zadržao taj običaj kada bih vozio, jer živio sam daleko i na grobljima pored kojih sam prolazio nisam imao nikoga. U godinama ljutnje na glazbu, osjećao sam se kao u autu moga oca dok prolazi pored groblja.
U gostima kod obitelji u inozemstvu, moja je žena otkrila CD nekoga. njemačkog voditelja koji je otpjevao samo taj jedan CD, ne mogu mu se više sjetiti imena, poznavala ga je sa satelitskih kanala. CD nije bio naročito zanimljiv, ali je stalno slušala jednu pjesmu u kojoj ga svi pitaju kako mu je, a on odgovara da je OK i da je to život. A žena mu je umrla. U toj pjesmi i u stvarnosti. Ponekad bi, kada je bila sama kući, programirala uređaj tako da svira samo tu pjesmu i tako satima. Onda je odnijela taj CD u auto i slušala tu pjesmu dok se vozi.
Negdje prije zadnjega Božića moje žene, čuo sam na radiju da je u prometnoj nesreći poginuo mladi makedonski pjevač. Nikad ga nije slušala, jedva da je znala neku njegovu pjesmu. Od tada, svaki put kada bi se pojavio na ekranu, rasplakala bi se. Ako ne bi zamijetila, promijenio bih kanal, prije nego počne pjevati. Zaželjela je njegove CD-e i kupio sam ih sve koje sam pronašao. Onda ih je toliko slušala da nam je i to dosadilo. Odnijela ih je u auto i slušala dok se vozi. Ja sam odnio Leonarda Cohena, sve CD-e koje smo imali. Tako sam imao što slušati kada bismo se vozili skupa. Po CD-u se znalo tko je zadnji vozio auto.
To jutro smo slušalo Cohena. Ja sam se inače vozio biciklom na posao, ali toga su dana najavili kišu i rekao sam da odveze mene i onda produži na svoj posao. Normalno, ako neće žuriti. Na radiju su rekli kako je prošlo više od godine kako je u prometnoj nesreći stradao mladi Makedonac. Prebacio sam na CD. Cohen. Bio je na „Famous blue raincoat“. „It's four in the morning…“ Odvezla me je, poljubili smo se i otišla je. Prije nego je krenula, izvadila je Cohenov CD i stavila tog Nijemca od koga je slušala samo jednu pjesmu. Morala se voziti dvadesetak minuta, pjesma traje oko tri minute, znači, slušat će je otprilike sedam puta prije nego stigne.
Svi su ti CD-i ostali u autu. U olupini koju sam zamolio da prodaju za bilo koliko novaca, samo da ga nikada ne vidim.
Sat nakon što me je odvezla, sjetio sam se da mi se nije javila da je stigla. Zvao sam je na posao, na njen mobitel, na službeni, slao poruke, nije se javljala. Nazvala me je policija. Otišao sam u bolnicu, kako su mi rekli. Nikad se nije probudila, poslije četiri dana je umrla.
Tako je započelo moje doba bez glazbe. Nikad se nisam vozio tim putem na kome je nastradala. Kad sam promijenio posao, morao sam prolaziti to mjesto, ali vozio sam se autobusom i nisam morao gledati. Nisam htio imati sliku pred očima, ali napadao bi me zvuk. Stalno mi je u ušima bio glas tog Nijemca Bez Žene.
Onda je na televiziji bio koncert Leonarda Cohena. Slušao sam ga i gledao i u jednom trenutku sam shvatio da su mu ruke pune staračkih pjega. Znao sam da je star, ali tek sam tada postao svjestan toga. Pomislio sam, umrijet će i on, Makedonca odavno nema, Nijemac nema žene i ja se već dugo ne osjećam dobro. Možda je vrijeme pomiriti se s glazbom.
Otišao sam u CD shop. Objašnjavao sam sve o Nijemcu, nikad nisu čuli za njega. Htio sam imati CD-e koji su ostali u autu. Onda sam ugledao DVD s koncertom Leonarda Cohena. Držala ga je u ruci neka žena. Pogledao sam na policu, bio je zadnji. Jebiga Leo, zar moraš biti baš tako tražen. Krenula je prema blagajni s DVD-om u ruci. Zamolio sam je da mi ga prepusti, nije htjela. Rekla je da i ona i muž obožavaju Lea i da mi ga ne može dati. Krenuo sam za njom vani, pratio je. Srećom, bio je mrak, parkiralište iza trgovine nije bilo osvijetljeno i nitko nije vidio da sam je ubio. Samo mi je trebala prepustiti Lea, ja imam prednost, sam sam, zar nije mogla shvatiti kako je to.
Odnio sam DVD u auto i odvezao se. U malom autu koji sam kupio nekoliko mjeseci nakon što sam ostao sam, imao sam nekakav radio s CD-om, ali DVD nisam mogao slušati. Odnio sam ga na groblje i ostavio ga njoj.
Za nekoliko mjeseci sam se vratio u CD shop. Morao sam pronaći neki od CD-a koje smo imali. Htio sam staru glazbu u autu. Htio sam se osjećati kao da se vozim s njom, a ne kao da se vozim pored groblja. Hodao sam između polica i razgledao. Opet sam našao cijenu za Cohena, ali DVD-a nije bilo no ja sam pronašao CD „Dear Heather“. Vidio sam nekog čovjeka kako juri kroz trgovinu. Nije mi bio poznat, ali tetovaža na njegovoj ruci mi je privukla pozornost. Bio je to lik žene kojoj sam oteo Leov CD. Nije bio jako dobro urađen, ali sasvim prepoznatljiv. Htio sam mu prići, reći mu da sam nju upoznao jednom tu u trgovini, da ja i on imamo puno zajedničkog, izraziti mu sućut, reći mu da razumijem kako mu je, da smo oba sami… On je stao na blagajni i molio neku ženu koja je držala DVD Leonarda Cohena u ruci da mu ga prepusti. Nije htjela, rekla je da ga i ona i muž obožavaju, da ne može. Malo su se svađali, a onda je ona platila DVD i izašla. Krenula je prema parkiralištu, a on polako u mrak za njom.
„Zanimljivo, taj mladi makedonski pjevač je stvaran lik?“
„Da.“
„Njemac Bez Žene?“
„Zove se Herbert Groenemeyer, a pjesma „Mensch.“
„Znači, svi postojimo, Sredovječni također?“
„Da, upoznao sam ga.“
„Što se dogodilo sa Sredovječnim, je li tu?“
„Ne, nažalost!“
„Što, u zatvoru je možda, nadam se da nije priča toliko istinita!“
„Ne, jednu večer smo čitali priče iz knjige u simpatičnom bircuzu, pozdravili smo se i rekao sam mu da se pazi zavoja.“
„I, niste se više vidjeli?“
„Ne, vozio je tim kraćim putem, mislio je da može svladati zavoj.“
„?“
„Nije uspio, ostao je tamo!“
četvrtak, 12.04.2012.
DRVO ŽIVOTA
Nikad nismo živjeli bez cvijeća.
Uvijek smo imali nekoliko lonaca cvijeća u kući. Imali smo cvjetnjake kada smo mogli. Za Božić božićna zvijezda, u proljeće nešto od proljetnih cvjetića, inače nesto od krupnijeg cvijeća.
Prije četiri Božića nisam kupio božićnu zvijezdu. Ni bor nisam kupio, niti plastični sklopio. Na proljeće nisam kupio ništa od cvijeća. Niti sljedecih božića ni proljeća. Niti na ostale dane.
Živjeli smo u različitim kućama, stanovima, nekad tamnim, nekad skučenim, nekad ugodnim za cvijeće, nekad mu nije odgovaralo. Na proljeće je Janja znala odnijeti neko cvijeće kod njene mame Ruže na "oporavak". Ona bi cvijeće posebno pazila, njegovala, razgovara s njim i cvijeće bi se stvarno oporavilo i onda bismo ga vraćali u naš stan.
U stanu je ostalo onih nekakvih sprejića za lišće, štapića koji se zbog nečeg zabiju u zemlju u loncu, gnojiva za cvijeće... Nešto od toga je Janja kupila sebi, a nesto svojoj mami Ruži, ali nije stigla odnijeti. Ja sam stalno htio to odnijeti, ali...
Janje nema, Ruža se nije sasvim oporavila od moždanog udara, ne hoda, ruke su slabe, ne njeguje više ni svoje cvijeće.
Ja cvijeće kupujem samo za groblje. U stan sam donio samo začinsko bilje koje sam posadio na kuhinjskom prozoru.
Ispred ulaznih vrata, na stubištu, još stoji biljka koju je Janja jednom donijela od nekud. Kažem biljka, jer to je od onih biljki koje nazivamo cvijećem, a zapravo je to nekakvo sabljoliko lišće koje nikad ne cvjeta. Kad je Janja ovo donijela, ubrzo je čudesno procvjetalo. Čuli smo poslije da cvjeta, ali rijetko.
U stanu je bilo još nekoliko biljkica koje su se osušile ili u prvim danima kada nisam bio zainteresiran za biljke ili kasnije kada sam odlučio potruditi se, ali bezuspješno.
Jedna biljka samo ostala, bez obzira na periode kada sam je zalijevao previše, na periode kada sam zaboravljao zaliti, bez obzira što nikad nisam promijenio zemlju, niti stavio u veći lonac. Samo se suši lišće, ali na vrhu raste novo i više ga je od ovoga suhog. Samo jedna biljka u stanu:
DRVO ŽIVOTA.
http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=yJXN5VPkyH8
srijeda, 11.04.2012.
PRAVILA ZA SREDOVJEČNE SPORTAŠE
Postoje pravila prometna, matematička, kemijska, životna, sportska...
Mogu se primjenjivati i izvan svoga područja, na područje onih drugih, osim kada ih životna pravila demantiraju.
Postoje sportska pravila koja sam naučio, jako zanimljiva, a govore puno i o drugim stvarima.
Npr. penjemo se tako prema vrhu, trčimo i kaže jedan blizu mene: "Izgleda da je iza onoga zavoja nizbrdica!", a drugi mu odgovara: "Ti ne znaš za prvo pravilo brdskog trčanja: ,Ne, iza onoga zavoja nije nizbrdica, to ti se čini?". I stvarno, iza zavoja nije nizbrdica, nego novi uspon. Od tada sam naučio ne nadati se nizbrdici.
Postoji nekakva mala vjerojatnoća da se vjetar tako okreće da ti na kružnoj utrci puše uvijek u lice. Nije baš jako vjerojatno, ali ako osjećam tako, onda vjerujem u to, pa bih nekoga mogao ubijediti u to. No, nekad nisam baš spreman za utrku i, bez obzira sto je kružna, siguran sam da se svo vrijeme ide uzbrdo. Kazu da je nemoguće i ja vjerujem, ali sam i siguran da je bilo tako i da sam samo zbog toga bio sporiji.
Ponekad se prije utrke mora na WC i netko s malo vise matematičkog znanja bi lako napisao ovakvu formulu: gužva pred zahodom je obrnuto propocionalna vremenu preostalom do starta i proporcionalna hitnosti odlaska u WC. I onda na kraju odustaneš od zahoda, jer bolje biti spor nego posran, a nekad se desi da si zbog te žurbe brz, ako si siguran da možeš stici do cilja i znaš da je tamo WC, to je dodatan stimulans.
A ako na utrci isprobavaš novi sok, energetski gel, hranu, šanse da na cilju (bez obzira na rezultat) budes posran su znatno uvećane.
Na biciklu sam naucio da je dupe najdeblji dio, ali nikad dovoljno za visesatno sjedenje na malom biciklistickom sjedalu. Postoje debele guzice i debeli sicevi i sto je sic tanji i lakši, moraš imati deblje dupe ili obrnuto i opet si na istom.
Nećete vjerovati, ali u biciklističkim trgovinama obično stoje precizne apotekarske vage. Nije to zbog dilanja dopinga, nego zbog mjerenja težine dijelova. Tu se pojavljuju perolaki karbonski dijelovi, titanski šarafi i ostale svemirske tehnologije. Poslije zime, kada se nakupe masne naslage, ide se u kupovinu lakših dijelova. Das tisuću kuna i uštediš tristo grama. A udebljao si se tri kile. Suma novaca uloženih u smanjenje tezžne bicikla je jednaka umnošku dobivene težine preko zime u dkg i debljini novčanika u mm.
Ne uzdaj se u svoje znanje ili neznanje jezika kada si na utrci u inozemstvu. Kada na tridesetom kilometru maratona zalizani Talijan kaze: "You are nice runner", vjerojatno nije stvar u tome da loše govori engleski i vjerojatno nije ni mislio reći da si brz!
Onaj koji se na startu najviše žali da nije ništa trenirao, da je bolestan, najbrži je!
I na kraju, kad prolaziš pored dobra karbonca i čak skužiš da je ženski, a vlasnicu i ne gledaš, gledaš samo opremu, mislim na onu na biciklu, zagriženi si sportaš ili si ozbiljno sredovječan - ili si najvjerojatnije sredovječni sportaš.
-
E sad, kad vec priznajem da sam sredovječan, zasto me guraju u treću životnu dob?
Nađem ja nedavno za brisačima letak s pozivom na tečaj joge. Za treću životnu dob! Pogledam malo i vidim nema toga na svim brisačima.
Uđem u zgradu i pogledam u kaslić, i tamo letak. Zagledam susjedima u kasliće kroz one proreze, čini mi se da nisu svi dobili. Vidim kod nekih, ali za njih znam da su puno stariji od mene.
Idem poslije nekoliko dana doma, vidim na ponekom autu letak - reklamu za "dom u kojem možete u ugodnom ambijentu provesti starost". Odem ravno na parkiralište, i na mom je autu. I u kasliću.
Smišjam teorije zavjere, netko preko registracije dolazi do JMBG, pa tako i do godine rođenja ili prati ljude, pa trećeživotnodobnim stavlja letke...
Ali zašto meni, pitam se, pa sjećam se da su me jos nedavno u trgovini oslovili s "mladi gospon", istina bilo je oko plaće, pa sam kupovao malo više...
Ipak, neće oni mene u treću životnu dob! Dosta je sredovječnost!
Sad sam stalno na prozoru i čekam stavljačeletakanabrisače i čim stave letak, ja se sjurim dolje vidjeti jesu li opet neki "starački"...
Ako čujete za manijaka koji se šulja po parkiralistu u Vžd, vi znate da to nije netko opasan.
Sredovječni nisu opasni, osim za one koji se ne drže pravila: Ne ostavljaj sredovječnim letke za treću životnu dob.
